U kojoj meri fikcija može biti ogledalo stvarnosti ili u kojoj se meri stvarnost može odraziti u fikcionalnim svetovima književnosti pitanja su na koja pokušavamo da damo odgovor otkako je sveta i veka. Autor koristi građu iz stvarnog sveta za oblikovanje jednog fikcionalnog sveta, ujedno promišljajući o mogućim budućim scenarijima i o tome da li bi stepen distance između imaginacije i stvarnosti mogao u budućnosti biti u potpunosti anuliran ili barem sveden na minimum.
U neformalnom razgovoru sa savremenom kanadskom književnicom Margaret Etvud, autorkom jednog od najpotresnijih distopijskih romana, čija se radnja odvija u okvirima izmišljene republike Galad, na pitanje da li pisac mora posedovati neke “proročke” sposobnosti da bi pisao o futurističkom društvu, čija se režimska pravila, nemili događaji i prećutno prihvatanje onog što vam se nameće naslućuju i u stvarnom svetu, dobila sam odgovor da posredi nije reč ni o kakvim natprirodnim moćima i proročanstvu, već o pretpostavkama do kojih sam autor dolazi, a koje zavise od širine njegovog uvida u svet oko nas, sklonosti da tumači sadašnje događaje u skladu sa onim što mu je već od ranije poznato i da na osnovu toga predvidi one događaje koji su veoma izvesni u budućnosti.
“Nisam opisala ništa što već negde nije bilo ili što se već negde nije dogodilo”, kaže Etvudova za Sluškinjinu priču, roman koji je objavila pre 36 godina, tačnije, 1985. godine, a čije se osnovne idejne premise, koliko god one delovale suludo, nezamislivo i van granica realnog, uočavaju u jednom naprednom i savremenom društvu čiji smo deo.
Prikaži više